U 63. emisiji religijske kulture i društvenih pitanja „Živi mostovi“ urednika i voditelja mr. sc. Zorana Zekića, bilo je riječi o novoj slikovnica koja je izašla u povodu 600. obljetnice od rođenja kraljice Katarine Kosača. Tekst je napisala Sonja Jurić, a ilustrirao profesor Gimnazije Mostar i Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru Saša Šantić s kojim smo i razgovarali o ovoj znamenitoj posljednjoj Bosansko kraljici koja je svoje kraljevstvo ostavila u nasljedstvo Papi i Vatikanu.
Govoreći o samoj slikovnici profesor Šantić je govorio o teškoćama uprizorenja lika od prije šest stoljeća. Možemo kazati da je današnji čovjek, više nego li prije, vizualan i većinu informacija koje dobiva i spoznaje, upravo dolaze preko očiju. Taj osjet, u odnosu na sluh, miris, okus i dodir, stoga, zavrjeđuje biti više uključen u razvoj i egzistenciju čovjeka. Katarina je rođena 20. prosinca 1424. godine, ta tužna priča žene, majke i kraljice, na njezin 600. rođendan došla je kroz ovu slikovnica, i na taj način najbolje pokazala kako se uče djeca i mladi povijesti.
U Kraljevoj Sutjesci i dan danas, starije žene nose crninu i crnom maramom pokrivaju glavu u znak tuge zbog smrti kraljice i gubitka kraljevstva, te ih zovu „Katarinke“. Ispred Hrvatskog doma herceg Stjepana Kosača u Mostaru je skulptura u bronci koja prikazuje kraljicu Katarinu kako sjedi, a ispod piše „Kraljica Katarina Blagaj 1424. Rim 1478.“.
U razgovoru je bilo riječi i o širem kontekstu likovnog aspekta brendiranja „Humske zemlje“ Hercegovine, kojom dominira kamen, sunce, vinova loza, smaragdna Neretva, i što bi to svakako trebalo ilustrirati i voditi računa u smislu kolorita i budućeg imidža ovog dijela Bosne i Hercegovine. Kada je u pitanju likovna kultura, bilo u osnovnim i srednjim školama ali i na fakultetima, istaknuto je kako nije dovoljno zastupljena u nastavi i smatrate nepravedno stavljenoj na marginama uz glazbenu i tjelesnu kulturu. Primjetno je kako danas djeca sve lošije pišu ali i crtaju, od jednostavnih predmeta do biljaka i životinja, pa u konačnici i čovjeka i njegovog portreta. Mnogi će reći da se ta fina motorika izgubila, zbog mobitela i miševa u rukama, a ne bojica, kistova, plastelina i gline, dlijeta i čekića, ili bilo kojeg drugog slikarskog alata.
Od pećinskog crteža do Interneta, čovjek je slikao i oslikavao, i na taj način učio i prenosio spoznaje i impresije, i to mora ostati i u budućnosti ako želimo da naša civilizacija opstane i preživi.
/„Neka jave hercegu Stjepanu, dobio je kćer!“ oglasi se primalja.
Jelena je dalje gledala kroz prozor. U modro i vedro zimsko nebo obasuto zvijezdama.
„Zvat će se Katarina. Po mojoj majci!“ reče kratko herceg Stjepan nakon što je poljubio čedo, a zatim ga spustio u Jelenino naručje. Jelena je čvrsto prigrlila bebicu, šutke je promatrala a zatim šapućući rekla: „ Sve su ove zvijezde tvoje, kćeri moja! Trepere da mi obasjaju najljepši božićni dar.“/
